Tuđman, Franjo, hrv. državnik, političar i povjesničar (Veliko Trgovište, 14. V. 1922 - Zagreb, 10. XII. 1999). Osnovnu školu pohađao je u Velikom Trgovištu od 1929. do 1933., a gimnaziju u Zagrebu od 1934. do 1941. Školovanje je nastavio na Višoj vojnoj akademiji u Beogradu od 1955. do 1957. U čin generala Jugoslavenske narodne armije (JNA) promaknut je 1960. Godine 1965. doktorirao je povijesne znanosti na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu na temu Uzroci krize monarhističke Jugoslavije od ujedinjenja do sloma 1941. Godine 1992. izabran je za redovnog člana Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti.

Tijekom gimnazijskih dana aktivno je sudjelovao u ljevičarskom nacionalnom pokretu, zbog čega je godine 1940. bio zatvoren. Od 1941. do 1945. aktivno sudjeluje u partizanskom antifašističkom pokretu u sjeverozapadnoj Hrvatskoj. Od siječnja 1945. radi u Beogradu kao jedan od hrvatskih predstavnika u Vrhovnom štabu Narodnooslobodilačke vojske (VŠ NOV) i Partizanskih odreda Jugoslavije (POJ), a nakon rata, do godine 1961., u Glavnoj personalnoj upravi Ministarstva narodne obrane i u Generalštabu JNA. Godine 1961. na osobni zahtjev napušta djelatnu vojnu službu i posvećuje se znanstvenoj karijeri. Iste godine vraća se u Zagreb gdje osniva Institut za historiju radničkog pokreta Hrvatske (danas Hrvatski institut za povijest), čiji je ravnatelj do godine 1967. Od 1963. do 1967. izvanredni je profesor na Fakultetu političkih nauka u Zagrebu (danas Fakultet političkih znanosti). Predavao na sveučilištima u Čehoslovačkoj, Italiji, Njemačkoj, Austriji, Kanadi i SAD-u. Od 1962. do 1967. predsjednik je Komisije za međunarodne odnose i član sekretarijata Glavnog odbora Socijalističkog saveza radnog naroda Hrvatske (GO SSRNH), a od 1965. do 1969. narodni zastupnik u Prosvjetno-kulturnom vijeću Sabora SR Hrvatske i predsjednik Odbora za znanstveni rad. Godine 1967. bio je zbog protivljenja nametanju kompleksa krivice hrvatskome narodu zbog Nezavisne Države Hrvatske u Drugome svjetskom ratu, kao i zbog kritike službenoga broja jasenovačkih žrtava, bio je isključen iz Saveza komunista Jugoslavije (SKJ), primoran napustiti mjesto ravnatelja Instituta za historiju radničkog pokreta Hrvatske, uklonjen sa zagrebačkog Sveučilišta i umirovljen. Zbog sudjelovanja u hrvatskom nacionalnom pokretu potkraj 1960-ih i početkom 1970-ih komunističke su ga vlasti zatvorile u lepoglavsku kaznionicu. Godine 1972. bio je osuđen na dvije godine zatvora (odslužio devet mjeseci), a u veljači 1981. na tri godine zatvora (siječanj 1982. - veljača 1983./svibanj 1984. - rujan 1984.) i zabranu svakoga javnog djelovanja u razdoblju od pet godina zbog intervjua švedskoj i njemačkoj televiziji te francuskom radiju, u kojima je kritizirao postojeći politički poredak. Nakon što mu je godine 1987.vraćena putovnica, odlazi na turneju među hrvatske iseljenike u sjevernoameričke i europske zemlje radeći na povezivanju hrvatskog iseljeništva i Hrvatske radi stvaranja hrvatskoga nacionalnog i demokratskog pokreta. Povratkom u zemlju, godine 1989. s istomišljenicima osniva Hrvatsku demokratsku zajednicu (HDZ). Pobijedivši s HDZ-om na prvim višestranačkim izborima za Sabor SR Hrvatske u travnju i u svibnju 1990., 30. svibnja 1990. biva izabran za predsjednika Predsjedništva SR Hrvatske, a nakon promjene Ustava, 2. kolovoza 1992. i 15. lipnja 1997. za predsjednika Republike Hrvatske. Tu je dužnost obnašao do smrti.